LAKU NOĆ DJECO I PONEKA VIDEO KASETA: Evo zašto je roditeljstvo u Jugoslaviji bilo lakše, majke nisu brinule o OVOME
Mnogi vjeruju da današnji model vaspitavanja djece nije djelotvoran, te da je to razlog zbog kojeg su se današnje generacije otele kontlori. Psiholog Milica Novaković često je isticala da porodice više nisu zdrave zbog jedne i glavne prepreke, to je vaspitanje i dresura kaznom i nagradom (ucenom), a takav model ostavlja trajne posljedice na dijete i kasnije na cijelo društvo.
“Umjesto štapa uvalili su nam šargarepu” govorila je ona. Mišljenja su podijeljenja, dok jedni vjeruju da je batina iz raja izašla, drugi se pak trude da djecu vaspitaju diplomatskim metodama.
Međutim, ne treba zanemariti činjenicu da se roditeljiranije nisu suočavali sa izazovima koje nam danas nameću društvene mreže i moderne tehnoglogije. U Jugoslaviji je princip vaspitanja bio jasan, a evo kako je sve izgledalo.
Prije svega, nije bilo mobilnih telefona
Naše mame bile su blaženo ‘nepovezane’. Bez mobilnih telefona, bez stalnih iskakanja poruka s Vajbera. Umjesto toga, naše majke bi jednostavno odvodile djecu u vrtić ili školu i dolazile po njih. Bez obaveza da isprate komunikacije na svim grupama – od predškolskog, do vannastavnih aktivnosti. Također, naše mame nisu morale voditi svakodnevnu bitku s djetetom oko toga kad će dobiti svoj telefon, zašto provodi toliko vremena zureći u ekran itd…
Nije bilo društvenih mreža
Nema sumnje da su dani prije Fejsbuka i Instagrama bili jednostavniji. Zamislite: Niko ne objavljuje svoje ‘savršene’ živote i ‘savršenu’ djecu ostavljajući vas da se osjećate kao da sve radite pogrešno i da jednostavno niste dovoljno dobri/posvećeni/lijepi. I niko ne fotografiše djecu konstantno, niko ne zna što znači #heštag niti govori filterima koje (ne) koristi.
Od televizije – Laku noć, djeco i poneka video-kaseta.
Ako propustite tu jednu epizodu lutkarske emisije koju današnja djeca ne bi ni pogledala – to vam je to, nema televizije danas. Pepa prase još se nije “rodila”, a Jutjub video-snimci otpakivanja raznih gluposti nisu postojali.
Niko nije razmišljao o šećeru (ne kažemo da je to bilo dobro)
Svi znaju da je šećer loš za zdravlje. Ali, prilično je stresno kad znamo čime zaista danas hranimo djecu, kupujući namirnice u marketima. Te informacije danas ne samo da su dostupne, već nas doslovno progone. Mame osamdesetih i devedesetih definitivno nisu bile ‘preplavljene’ izvještajima o tome šta jesti i koliko jesti, a šta nikako ne jesti (a to je uvijek ono što djeca najviše traže). Umjesto toga, hranjenje djece bilo je opuštenije i definitivno nije bilo toliko nametnutog osjećaja krivice kao što je to danas. Savjeti starijih po tom pitanju bili su jedini merodavni i niko nije brinuo o tome da li je to što dijete jede za njega dobro.
Rođendanske zabave bile su jednostavnije
Ako je zima u stanu/kući, u dvorištu ako je ljeto. Domaća torta, grisine u čaši, smoki u činijici, sendviči sa salamom, kiselim krastavcima i rendanim kačkavaljem. I eto rođendana. Animacija – ono što smislite. Pokloni – skromni i potrebni. Danas je proslava rođendana stvar prestiža, a najmanje sa ciljem da dijete taj dan pamti. Jer ne pamte se konfete ni savršene toalete, već osjećaji i ljudi.
Nije bilo ‘trudničke mode’
Nekad su sve trudnice nosile iste stvari – samo da je široko i udobno. Danas postoji svojevrsni pritisak da morate izgledati ‘moderno’, pa čak i u poodmakloj trudnoći. Fotografije trudnica koje se u 9. mjesecu trude da izgledaju zanosno preplavljuju društvene mreže namećući drugačije standarde i pravila. A pravila su – ako vodiš računa o sebi, nećeš nositi stari duks svog muža već modernu trudničku garderobu.
Nije bilo konstantnih savjeta o sigurnosti
Od toga šta jesti u trudnoći, pa do toga kakvo autosedište koristiti – savjetima o sigurnosti nema kraja kad je u pitanju današnje roditeljstvo… Na stranu i to što ono što je juče bilo bezbjedno, danas više nije. Naročito kada je riječ o uvođenju čvrste hrane bebama.
Opet, odlično je što smo svjesni značaja bezbjedne vožnje i toga šta jeste a šta nije sigurno za našu djecu. Odlično, ali ponekad tako teško ispratiti i sve primijeniti.
Ovo vjerovatno nije tačno. Uvijek je među ljudima bilo i onih poremećenih koji su se vešto skrivali. Razlika je u tome što smo danas, zahvaljujući medijima koje je nemoguće sasvim cenzurisati (poput društvenih mreža) svakodnevno izloženi informacijama o tome. Naši roditelji nisu znali, pa su nas bez brige puštali same u parkove, na druženja, da pješačimo od škole do kuće. Jer što ne znaš – ne boli te.
Domaći zadaci bili su jednostavniji i jasniji
Krajem prošlog vijeka, domaći zadaci radili su se bez interneta, dodatnih izvora, osim udžbenika. A većina roditelja s tim nije imala mnogo posla, vodeći se večito onom mantrom – Ja sam svoju školu završio, ti završavaj svoju. Možda je to ponekad bio i način da izbjegnu obavezu prema djeci koja se tiče škole, ali zasigurno su vjerovali da rade pravu stvar. I niko im nije stvarao osjećaj krivice da će biti odgovorni za budućnost svoje djece.
Djeca su se sama zabavljala
Nekad su mame po čitave dane ostavljale djecu da se sama igraju, što je značilo da su se djeca igrala u dvorištu ili komšiluku dok im ne bi bilo dosta ili dok ne bi bilo vrijeme za ručak ili večeru. Danas, djece na ulicama gotovo i da nema, komšijski odnosi mahom su zahladnjeli, a roditelji osjećaju obavezu da njihovo dijete satima bude animirano aktivnostima koje razvijaju inteligenciju.
Možemo mnogo toga zamjeriti bakama i dekama današnje djece, našim roditeljima, ali ostaje činjenica da su vjerovali da rade najbolje što mogu. A često su i bili u pravu.
(Stil/ Zelena učionica)
