ZNAM DA JE STAO PRED DJEČAKA UBICU I REKAO ‘PUCAJ U MENE, NE DAM NA DJECU‘! Ispovijest sestre školskog čuvara o masakru

Srbija se i dalje oporavlja od pucnjave u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” koja se dogodila u srijedu 3. maja. Da podsjetimo, dječak (13) koji je osumnjičen za masakr je ubio deset osoba, devet učenika i školskog čuvara Dragana Vlahovića (53).

Sestra ubijenog čuvara Dragana, Ružica, otkrila je kako ona i ostatak porodice žive nakon gubitka Dragana. On je, prema njenim riječima, tu školu smatrao svojim drugim domom.

“Skuhala sam kafu da odem da popijem s bratom na Lešću. Sreća, pa je sahranjen na nekoliko minuta hoda od naše kuće, te možemo da odemo kad god poželimo. Nismo spremni da saznamo detalje, ali tačno znam kako je moj brat reagovao. Kad smo ga vidjeli u kapeli, kad smo vidjeli njegov izraz lica i po stisnutim pesnicama sigurna sam da je izletio pred njega i rekao: ‘Pucaj u mene, ne dam djecu!‘ Znam da je prvi poginuo i u svoj muci je dobro što nije vidio tih devet palih anđela, ranjene”, rekla je sestra Ružica.

Otkrila je gdje je on radio prije škole. Na molbu škole, vratio se tamo nakon odlaska na drugo radno mjesto.

“Radio je u Prištini u obezbjeđenju, tamo smo rođeni. Kad je prešao u Beograd, rasporedili su ga u školu i poslije pet godina je otišao na drugo mjesto, ali je škola tražila samo njega i tako se vratio. Mnogo boli… mnogo… Dragan je bio jedinstven sin, brat, ujak, stric, human, odmjeren, blag, plemenit do srži, nepogriješiv i neponovljiv… zato i boli ovoliko. Znate kad tražite grešku, znajući da svi griješimo, svjesno ili nesvjesno, ali on je nije imao. Moj brat je imao mnogo duha i umio je da se bori s osmijehom i kad mu je bilo najteže. A nije uvijek bilo lako. Imali smo tragedije i s mamine i s tatine strane, ali ovo… ovo boli do kosti i još dublje. Idu vijesti i čujem dešava se nešto na Vračaru, ali ništa više nisam čula ni da su pucnji u pitanju, šila sam kostim za unuku. Prvo me je pozvala kćerka i pitala me je da li ujko radi jer joj nešto treba, a ne javlja se. Zatim sam ga pozvala jednom, drugi put. Nije se javio. Zove ga i druga sestra. Uključujem vijesti i čujem za pucnjavu i da je to njegova škola. Dok telefoniram, na TV najednom ugledam Draganov lik, ali sebe ubjeđujem da to nije to. Sestra zove i kažem joj: ‘Ne, ne, Caki, nije to on, mislim da je prošao ispred kamere.‘ Tražimo dalje informacije. Zovem školu, niko se ne javlja. Onda zovem njegovu koleginicu, a ni ona se nije javila. Zovem policiju… Rekli su da ne daju informacije preko telefona i da bi bilo dobro da dođem. Oni su me pitali: ‘Jeste li sami? Sve mi je bilo jasno‘.

Mi smo znali kakav je Dragan, ali on se nije hvalio time niti bio nadmjen zbog toga. Pokazao bi nam ih usput neke crteže. Njegova ljubav prema učenicima te škole i kolektivu bila je iskrena i oni su to prepoznavali i uzvraćali mu najljepšim emocijama. On je to, međutim, doživljavao kao normalnu situaciju i, kada je imao slobodan dan, dešavalo se da ga zovu i po tim pozivima sam vidjela da je on školu doživljavao kao drugu kuću i bio kao član porodice svima jer je prepoznavao po izgledu koji je čiji ranac, poimence bi rekao koje dete nosi takav i takav ranac ili jaknu. Zvali bi ga da traže stvari koje su zaboravili, izgubili, a on je znao sve. Ljubav prema djeci mu je bila urođena, a i s profesorima je bio u divnoj komunikaciji”, dodaje sestra Ružica.

Ružica se prisjetila dana pred tragediju, utorka 2. maja. Istakla je da je tog dana Dragan bio posebno sretan i raspoložen.

“Mama nam se povrijedila, slomila je potkoljenicu i iza nas je mnogo teških šest mjeseci, njene i naše borbe i stresa da stane na noge, bolnice, operacije… Bio je sedam dana na bolovanju, a inače nije koristio bolovanja da bi brinuo o mami, pored njegovateljice koju imaju naši roditelji. On je želio da bude s mamom. Uspjeli smo. Mama je poslije Vaskrsa ponovo prohodala s hodalicom i on je bio tih zadnjih deset dana neopisivo sretan. Ma bio je toliko sretan da poleti od zadovoljstva. Nikada neću zaboraviti, 2. maja mi je rekao: ‘Dado, ići ću sestriću da čestitam rođendan, pa poslije do grada‘, a ja sam ostala da ofarbam mamu i šijem unuci kostim za maskenbal”, navodi sestra Ružica.

(/Alo)