VIC: Plavuša sjela za volan

Plavuša sjela za volan i ubrzo krivuda ona cestom, lijevo – desno ugrožavajući sav promet te ju zaustavi policajac.

– Pa dobro, gospođo, zašto vozite tako nemarno?

– Oprostite, ali ja stvarno ne znam, gdje god pogledam vidim drvo ispred sebe i nikako ga ne mogu zaobići!

Policajac pogleda u auto i reče:

– Gospođo, to vam je osvježivač zraka, maknite ga!!

Bonus:

“MOJE SRCE KUCA SAMO ZA NJU, ČEKAM 13 GODINA DA POPIJEM KAFU S MOJOM ELMIROM”: Hajrudinova ljubavna priča je najljepša ali i najtužnija, RASSPLAČE I NAJTVRĐA SRCA

Priča čovjeka iz Bosne koji ima najljepši, a tužan brak, je nešto što će vas do srži uzdrmati, ali opet i pokazati da ljubav, ako je prava, ne prestaje ni u dobru, a još manje u zlu.

U današnje vrijeme, gdje se čini da su materijalne vrijednosti iznad iskrenih emocija, priča Hajrudina Veletović iz Sarajeva vraća vjeru u pravu ljubav, a da ona zaista postoji, pokazuje na djelu već 13 godina. Naime, ovaj Bosanac imao je veoma sretan život uz divnu suprugu Elmiru. Kako ističe, ništa im nije falilo, sve su zajedno u slozi stvarali, živjeli su lijepo i nisu sitničarili, a kruna njihove ljubavi su dvoje djece – kćerka i sin, koji su im podarili petoro unučadi.

Nisu ni u snu mogli da zamisle kako će im se život promijeniti iz korijena te 2011. godine.

– Moja žena položila je tada vozački i voljela je, kao i svi početnici, stalno da vozi. Sjeli smo u kola, provozali se i svratili kod prijatelja na kafu. U jednom momentu je samo rekla da joj je hladno. Bilo mi je čudno, jer je početak maja. Izašli smo napolje malo na sunce i ona je odjednom izgubila svijest i srušila se. Vidio sam da nije obična nesvjestica, čuo sam neko krkljanje, znao sam da se nešto dešava. Odmah smo je stavili natrag u kola i odvezli u Hitnu pomoć. Sva četiri migavca sam upalio, svirali smo, moj šesnaestogodišnji sin je kroz prozor molio ljude da se sklone, ali mnogi nisu imali sluha- započeo je svoju ispovijest Hajrudin za YT kanal “Alen Avdić”.

U jednom momentu Elmira se povratila u kolima i tada je izgovorila posljednje riječi koje je Hajrudin čuo.

– Dok smo je vozili, u jednom momentu se malo povratila i rekla mi: “Nemoj brzo voziti, bolje mi je”. To su njene posljednje riječi koje sam čuo, i danas mi odzvanjaju u glavi.

Kada su mu ljekari saopštili šta se desilo, nije znao šta ga je snašlo, vjerovao je da će se sve srediti.

– Stigli smo u bolnicu oko pet poopdne. Ljekari su je odmah odveli na preglede, bilo im je jasno da je riječ o izlivu krvi na mozak. Došlo je do pucanja moždane aneurizme, borili su joj se za život. Tog nekog čuvenog doktora su zvali, da ne slažem, preko deset puta. Ne znam šta se sa njim desilo, tek uvečer se pojavio i rekao mi je da joj je ostalo možda oko sat i po vremena života, ali da će oni sve pokušati. Operisali su je, sedam dana bila je u vještačkoj komi – priča u jednom dahu.

Međutim, došlo je do komplikacije kada su je ljekari probudli iz vještačke kome.

– Došla je sebi, gledala je gdje se nalazi, a onda se desio neki bum u njoj. Baš na toj stani gdje je rađena operacija doživjela je infarkt na mozgu. Ljekar nije ni čekao moje odobrenje, jer nisam bio tu. Odmah je operisao i ostavio joj lobanju otvorenu, kako su mi tada objasnili, mozak nakon toga mora da ima prostora da otiče, samo je kožu zašio. Hvala mu što je tako postupio, jer je uspio da je spase. Kada sam došao za vrijeme posjeta, rekli su mi da je na operaciji. Ništa mi nije bilo jasno šta se dešava, kada smo je tek bili probudili – objašnjava Harudin.

Život pred bolnicom mu je bio ravan paklu.

– Najteže mi je bilo dok sam čekao ispred bolnice. Ljekari su mi govorili da idem kući da se odmorim, pa da se vratim za vrijeme posjete. Nisam mogao, imao sam strah da će mi otići. Ja sam njenu dušu osjećao, a plašio sam se ako ne osjeti da je moja tu uz nju, da će otići. Molio sam medicinske sestrice da mi otovre prozor, da je bar gledam i da me čuje. Zvao sam je sa prozora “Elkice moja”.

Kada ju je doveo kući, postalo mu je lakše, jer je znao da je tu.

– Mnogi su mi rekli da je ostavim u dom, da neću moći da izdržim, da joj nema spasa. Ona je bila toliko nesebična žena puna ljubavi, svima je pomagala. Kako mogu takvu ženu da ostavim. Moje srce kuca za nju, ona je ljubav mog života, nikada je ne bih ostavio. Ljekari su mi rekli da neće dugo izdržati, a ona živi već 13 godina, i stanje joj se za nijansu poboljašava. Vodili smo je na liječenje i u Zagreb, i u Tursku – rekao je ovaj hrabri čovjek i dodao:

– To se njoj dogodilo u 40-oj, u najboljim godinama, kada smo mogli da uživamo malo više. Dobili smo pet unučadi, kada dođu, trče oko nje i ljube je, a ona sva treperi, to je prelijep prizor. Kada čuje da ulazim u prostoriju, okreće glavu, prati me pogledom. Kada je pomijeram, sada se malo ukruti, kao da mi pomogne. Uspjela je da pojede bananu iz šprica. Nigdje joj se nisu otvorile rane, uz nju sam 24 sata.

A Hajrudin ima samo jednu želju u životu.

– Svaki moj otkucaj srca je za nju, boriću se dok sam živ. Ako me nadživi, ostaviću amanet svojoj djeci da brinu o njoj. Moja jedina i najveća želja je da popijem sa njom kafu, da je svojom rukom popije i da se ispričamo. Ja živim za nju, ona je moje pola duše. Ako umre, šta će mi ova druga polovina. Svima bih poželio ljubav kakvu smo imali moja Elmira i ja – zaključio je.