“Ugrijemo vodu, kupamo se u lavoru. WC je izvan kuće, kad je zima nije baš ugodno”: PRIČA BOGDANKE I LJILJE JE KAO IZ NEKOG DRUGOG VREMENA

Njih dvije žive same u kući staroj više od stotinu godina s 300 eura mjesečno. Kupaju se u lavoru. Kupaonice nemaju, kao ni vode u kući. I opet kažu da to nije ništa, ima i gorih sudbina. Ono čega svakako imaju napretek jest ljubav. Priču koja u ovom materijalističkom svijetu mnogima može zvučati kao da je iz nekog drugog vremena, a ne iz 2023. godine, donosi Maja Medaković.

Devetogodišnjoj Ljiljani jedina je želja lopta jer joj se stara probušila, no ona to od svoje mame nikada ne bi tražila jer dobro zna da mama za loptu novca nema.

Jer ista ta majka cijeli život radi. Doslovno od svoje 15 godine, kada je, kako bi pomogla obitelji, išla u šumu na nadnicu i sjekla drva.

Njih dvije žive same u kući staroj više od stotinu godina s 300 eura mjesečno. Kupaju se u lavoru. Kupaonice nemaju, kao ni vode u kući. I opet kažu da to nije ništa, ima i gorih sudbina. Ono čega svakako imaju napretek jest ljubav. Priču koja u ovom materijalističkom svijetu mnogima može zvučati kao da je iz nekog drugog vremena, a ne iz 2023. godine, donosi Maja Medaković.

Zimi i po snijegu i po mraku, na prohladno proljetno jutro ili kad pred ljeto zamirišu lička polja, Bogdanka i Ljiljana uvijek su prve tu da otključaju vrata područne škole u Hrvatskom Polju. Iako je svibanj na izmaku, u pećima se još uvijek loži da djeci ne bude hladno, kaže Boba, kako je od milja zovu i učiteljica i učenici. Dočekuje ih tako već punih 17 godina. Radi kao spremačica na pola radnog vremena, a zapravo je u školi sve. I domar, i ličilac, i bravar, i vrtlarica – jer ona drugačije ne zna i ne može.

Upoznali ste je prije nešto više od pola godine, u priči o malim školama koje će uskoro zauvijek zatvoriti svoja vrata. Nju i njezinu Ljilju, trećašicu koja je jedna od tek četvero đaka u toj područnoj školi.

Gladne nikada nisu bile, Boba to ne bi dopustila. Kaže da imaju sve što im je potrebno za život, prije svega ljubavi. Toliko da Bogdanki od pogleda na jedinicu gotovo i ne treba druge hrane.

Kad Ljilja pojede i primi se knjige, onda se primi posuđa. U životu teškom samom po sebi, bez tekuće vode još i težem. Pred kućom je, kaže, bunar, ali netko je prije nekoliko godina u njega izlio naftu i otad nije za piće. A i da jest, za malo bi je toga mogli koristiti jer kupaonicu nemaju. Pitku vodu donose od susjeda.

“Lljiljana ima kadicu u kojoj se kupa, ima lavor. Ugrijemo vodu, zagrijemo kuću i tako se kupamo”, kaže Bogdanka Lavrnja (49).

Zahod je izvan kuće pa kaže kad je zimi minus 15 stupnjeva, nije baš ugodno šetati do tamo.

“Moram se pomiriti s takvim životom jer ne mogu pobjeći njega. Nije meni toliko teško ni za mene jer ja sam navikla na sve, ali mi je žao zbog mog djeteta.”
Dobila ju je u četrdesetoj i najbolje je što od života ima. Odgaja je sama otkako ju je kao palčicu rodila u 35. tjednu, ponosno govoreći da Ljilja tatu ima i da su mu vrata uvijek otvorena. Ali tako je kako je i s tim je Bogdanka pomirena, kao i s time da neće imati kadu i normalan WC.

Život te navikne da se stisneš pa iako imaju drugu sobu i u njoj bračni krevet, tamo ne spavaju. Kroz grede vuče propuh i mnoge su već trule. Strop je na mjestima pao, a prozori odavno ne štite od vjetra i hladnoće. I dimnjak se u sobi jedne zime zapalio pa tamo više i ne griju. Kauč u kuhinji im je topla postelja.
Ljilja sanja o novoj kućici koja bi imala sve što im treba. Prije svega WC i dnevni boravak. Kaže da bi joj to bilo dovoljno.

Vjeroučitelj Berislav Kostelac pokrenuo je humanitarnu akciju pa je bolji dom za Bobu i Ljilju već sada malo manje nedostižan san. Ali jedno je gotovo pa izvjesno – Bogdanka će s krajem iduće školske godine sa zatvaranjem škole u Hrvatskom Polju vjerojatno ostati bez posla.

“Nitko ničiju sudbinu ne zna. Možda se i meni dragi Bog smiluje pa se i meni razvedri. Nije uvijek oblačno. Danas je oblačno, sutra je sunčano. Ja uvijek kažem i to me drži što sam takva, uvijek mislim da ima ljudi kojima je gore. I to je točno”, kaže skromna Bogdanka.

Ljudi koji su sami, koji su bolesni. Koji uza se nemaju nekoga koga vole, za koga žive. Nemaju kao one jedna drugu, koje i u deset kvadrata i pod trošnim krovom žive najveću sreću.